Stilovi tetoviranja, dio prvi
30.01.2020

Stilovi tetoviranja, dio prvi

Ako pogledam petnaestak godina unatrag i pokušam se prisjetiti tadašnjih stilova tetoviranja, padaju mi na pamet JNA tetovaže, tribal tetovaže i kineska slova. Naravno, to su stilovi koje smo viđali na našim prostorima. No, ni u ostalim krajevima planete Zemlje nisu se puno razlikovali (ako izuzmemo JNA tetovaže). Dugo sam razmišljao da li da uopće obrađujem ovu temu,budući da je opširna. No, pioniri tetoviranja i svi oni kojima trebamo biti zahvalni za postojanje te vrste umjetnosti zaslužuju da se o njima piše i da se za njih zna. Dijelove tekstova i pojedine fotografije preuzeo sam sa interneta. 

POLINEZIJA
Svi današnji stilovi vuku korijen iz polinezijskog i japanskog stila tetoviranja. 
Kapetan James Cook prvi je moreplovac koji je pokušao istražiti polinezijski trokut. 1771, kada se James Cook vratio sa svog putovanja, riječ TATTOO se pojavila u Europi. Pripovijedao je o navikama polinezijskog naroda, koje je nazvao Tattaw. Sa sobom je  doveo jednog stanovnika Tahitija, čije tijelo je bilo ukrašeno tetovažama. Od tada interes za tetovaže u Europi rapidno raste.  
Tradicija tetoviranja u Polineziji postoji više od 2000 godina. Upravo se u Tongi i Samoi Polinezijska tetovaža razvila u visoko rafiniranu umjetnost. U drevnoj Samoi tetoviranje je imalo vrlo važnu ulogu u religioznim obredima i ratovima. Tattoo artisti bili su cijenjeni i visoko privilegirani u tadašnjem društvu. Tetovirali su uglavnom muškarce ali nije bilo neuobičajeno vidjeti tetoviranu ženu.
 

Tradicija tetoviranja ručnim alatom na Samoi, kao ni sama tehnika tetoviranja, nije se promijenila već 2000 godina. Vještina tetoviranja prenosila se generacijama, sa oca na sina. Alat su radili od naoštrenih svinjskih zuba i kornjačinog oklopa, koje bi pričvrstili na drvenu dršku. 
Razina boli prilikom tetoviranja, kao i smrtnost zbog infekcije, bila je ekstremno velika. No, oni koji nisu izdržali tetoviranje obilježeni su kao kukavice i taj znak morali su nositi do kraja života. 
Aftercare se sastojao od ispiranja u slanoj vodi (da bi inekcija ostala na površini) i masaže tetoviranog područja (da bi uklonili površinske nečistoće). Obitelj i prijatelji pomagali su u periodu zacjeljivanja jer su jednostavne radnje, poput hodanja ili sjedenja iritirali upaljenu površinu i uzrokovali jaku bol. Oporavak je trajao i do godinu dana.
Uobičajeni motivi su: kornjača, zubi morskog psa, koplje, valovi, Tiki (božanstvo), gušter, raža...a svaki motiv ima svoje značenje.
 

JAPAN
Tetoviranje u duhovne i dekorativne svrhe u Japanu, proteže se tisućama godina unatrag. Posljednjih nekoliko stoljeća, tattoo umjetnost u Japanu rađena je u tajnosti i bila je zabranjena od strane većine tijela vlasti. 
Do Edo perioda (1603-1868.) uloga tetovaža u japanskoj kulturi je oscilirala. Tetovirane oznake još uvijek su se koristile kao kazna ali polako su se počele biti prihvaćane u društvu kao modni dodaci. Tek u spomenutom periodu tetoviranje se počelo razvijati u naprednu umjetničku formu prepoznatljivu i dan danas. 
Irezumi su tradicionalne japanske tetovaže, rađene posebnim stilom koji je stoljećima usavršavan. Tadašnji tattoo artisti-Horishi bili su malobrojni i iznimno cijenjeni. Oprema koju su koristili do današnjih vremena nije se gotovo ni malo promijenila. Irezumi se radio ručno, uz pomoć drvenih ručki (nešto poput dlijeta) na čiji vrh su pričvršćene metalne igle. Posebna boja-Nara crna, ostavlja pod kožom prepoznatljiv plavo-zeleni trag. Sam proces je izrazito bolan i dugotrajan. Posao je počinjao tetoviranjem vanjskih linija (outline-sujibori) a zatim bi slijedilo popunjavanje. Kada je tetoviranje gotovo, tattoo majstor bi se potpisao u prostor rezerviran u tu svrhu, najčešće na leđima.
 

Japanske tradicionalne tetovaže pune su simboličkog značenja. U 18. stoljeću postale su popularne u japanskom "red light district".  Tada su počele sadržavati likove iz povijesnih tekstova. Ove tetovaže kreirali su drvodjelje. Oni su izrađivali kalupe za izradu otisaka koji prikazuju priče nadahnute filozofskim i duhovnim legendama. Inspiraciju su nalazili u Kabuki kazalištu i drevnim tekstovima.
Početkom Meiji perioda (1868-1912) japanska vlada zabranjuje tetoviranje, kako bi popravila svoj ugled, a irezumi se sve više vezuje uz kriminal. Bez obzira na zabranu, mnogi su nastavili da se tetoviraju potajno. Tetoviranje je opet legalizirano 1948. godine, od strane okupacijskih snaga, ali je zadržalo simboliku mafije. 
Najčešći motivi su mitološka bića (zmaj, feniks, baku), životinje (koi riba, tigar, zmija), cvijeće (trešnja, lotus, krizantema), likovi iz folklora i književnosti (gejša, samuraj) i pozadinski motivi (valovi, vjetar).

MAORI
Maori su starosjedioci Novog Zelanda. Oblik body art-a kojim ukrašavaju svoja tijela zove se Moko ali poznatiji je pod nazivom Maori tattoo.
Metoda tetoviranja na Istočnom i Zapadnom Pacifiku temelji se na korištenju širokih, nazubljenih češljeva različitih širina nazvanih UHI, umočenih u tamni pigment. Zubi češlja probijaju kožu i talože pigment. Ovu metodu tetoviranja maori su donijeli sa Istočne Polinezije. Kako su se umjetnost i praksa TA MOKO izolirano razvijali na Novom Zelandu, Maori su počeli upotrebljavati manje, uže UHI bez zuba, koji su rezali brazde kroz kožu. Ovaj proces praćen je primjenom sitnih, nazubljenih češljeva koji su nanosili pigment. Ova metoda TA MOKO primjenjena na licu oblik je scarifikacije, koja je u praksi slična rezbarenju drva. Karakteriziraju je duboke brazde ispunjene tamnim pigmentom. Zvuči bolno? Meni da. Ovako je izgledao gore spomenuti pribor za tetoviranje:
 

Značenje motiva čini se složenom interakcijom visokog estetskog i vizualnog jezika koji naglašava umjetničku izvrsnost, identitet i ulogu. Mnogi motivi dizajna su univerzalni, posebno spiralni elementi na nosu, obrazima, donjoj čeljusti, te krivocrtne zrake na čelu i od nosa do usta. Preostali elementi pažljivo su odabrani kako bi naglasili i oplemenjivali pojedine crte, dajući značenje izrazu "MATA-ORA" -živo lice.
 

TA MOKO je pretrpio značajne promjene otkad je njegova praksa prekinuta kolonizacijom i usvajanjem kršćanstva sredinom 19. stoljeća. Metal je zamijenio kost. Vjerovatno najveća promjena zbila se početkom 20. stoljeća a to je tetoviranje iglom. Od tada pa do današnjih dana TA MOKO je komercijaliziran i nerijetko viđamo Maori motive posvuda oko nas.
Važno je napomenuti da je nemoguće raspravljati o MOKO bez spominjanja izuzetno značajne uloge Samoanaca u revitalizaciji TA MOKO, u velikodušnoj razmjeni znanja i mentorstvu Maora u praksi. Samoanci su jedni od tih kojima trebamo biti zahvalni za tetovaže kakve danas poznajemo. Hvala im od srca.
 
Copyright © 2020 Ghost Tattoo, Sva prava pridržana
© Ghost Tattoo 2018., Sva prava pridržana
Ova web stranica koristi kolačiće i slične tehnologije kako bi vam pružila najbolje korisničko iskustvo, uključujući personalizaciju oglašavanja i sadržaja. Postavke kolačića možete podesiti u svojem web pregledniku. Klikom na 'Prihvaćam', pristajete na korištenje kolačića.